Govor Ivane Spahije Vlahović:

Poštovani dekane, poštovani članovi uprave, poštovani profesori i profesorice, poštovane kolege i kolegice, draga obitelji, dragi prijatelji,
čast mi je pozdraviti vas u ime osme generacije diplomanata Effectusa.

Kako uopće sažeti zadnje 3 godine, a da se dotaknemo doslovno svega bitnoga? Prije tri godine zakoračila sam u ovo dvorište očekujući puno i istovremeno ništa, razočarana prethodnim lošim iskustvima i okružena nepoznatim ljudima koji su svi zračili tako nekako isto, očekujući puno, a opet ništa.

Prvo uvodno predavanje, sjećam se rečenice: „Mi smo tu zbog vas, a ne vi zbog nas.“ Svi smo se međusobno pogledavali, a u očima se čitalo – još jedna floskula, sad će hrvatsko školstvo po svom starom načinu.
I onda su počela predavanja. Beskonačni trud profesora da nam na životnim primjerima pojasne članke zakona, bilancu, logiku stvarnog prava, bilancu, zastaru, bilancu, uzance i onda još malo bilance da je onako stvarno dobro savladamo! Isprika, profesore.

Sjećam se prvog maila na kojeg mi je profesor odgovorio u roku pola sata. Referade koja ne radi od 11 do 12, već od 8 do 19, gdje su svi nasmijani i nema problema koji se ne može riješiti.
Već nakon mjesec dana, postali smo svjesni da nešto definitivno nije u redu. Tako se ne ponašaju profesori u hrvatskom školstvu. Već pomalo zabrinuti za vaše zdravlje, raspredali smo o obveznicama i dionicama, ostajući nakon predavanja da još malo pričamo o kriptovalutama i njihovoj budućnosti i još malo o bilanci jer nam nije baš dobro sjela. Počeli su prvi kolokviji i razlikovni ispiti, studenti su se već udružili u zajedničke grupe za učenje, dijeleći međusobno i vlastita stručna znanja stečena na radnim mjestima, kako bismo olakšali jedni drugima onu logiku koja se krije iza teorije da bismo lakše zapamtili i naučili.

Krenula su pripremna ponavljanja za međuispite i tada smo konačno bez sumnje potvrdili – s vama definitno nešto nije u redu. Vi niste standardni profesori u hrvatskom školstvu. Vi ste skup stručnih pojedinaca sa neizmjernom ljubavi prema mladima, i malo manje mladim ljudima, i željom da nam pomognete da rastemo i kritički se naučimo razmišljati.
Vi ste naši mentori. Vi ste naši pomagači. Vi ste bili naše rame za plakanje i naši podstrajkači da iz sebe izvučemo maksimum. Vi ste dio obitelji koja stremi visinama.

Dragi profesore Kopal, ja se sjećam vašeg uvodnog predavanja kada ste nam rekli: „Ja sam tu zbog vas, a ne vi zbog mene.“ E, pa danas smo mi svi tu skupa zbog svih vas i svega što ste nam pružili.

Dragi kolege i kolegice koji se niste pronašli u ovim mojim riječima lošeg iskustva, iskreno vam zavidim jer ste kao prvo iskustvo dobili ono puno dostojanstva, razumijevanja i uvažavanja. Nikad ne pristajte na ništa ispod toga.
Dragi kolege koji ste se prepoznali u mojim prvim riječima, vidite da ipak može bolje, mada nismo u to na početku vjerovali.

Ono što nam je svima Effectus pokazao i dokazao, jest da obrazovanje nije cilj, već put po kojem učimo kako biti najbolji mi. Ono nas uči kako postati alat za promjene u našoj okolini.

Drage kolege i kolegice, mi nastavljamo svoj životni put. On od nas ne traži da budemo najbolji, ali traži da budemo hrabri i damo sve od sebe kako bismo postali pozitivna promjena koja ovom društvu silno treba. Onaj pozitivan pomak koji će ovu zemlju učiniti najboljom za našu djecu.

Drage obitelji, hvala vam na bezrezervnoj podršci. Bez vašeg razumijevanja, podrške i vjerovanja u nas, u trenutcima kada niti mi sami nismo vjerovali da to možemo napraviti, ništa od ovoga ne bi bilo moguće.
Ali, ipak je moguće. Snovi se ostvaruju kada dovoljno jako želiš i imaš ekipu koja stremi visinama.

Čestitam svima na prijeđenom prvom dijelu puta, a sada je vrijeme da idemo dalje!

Hvala!