Darija Korkut i Robert Kopal – „Kreativnost 4.0,  evolucija i revolucija“

U organizaciji Visokog učilišta Effectus i Visokog učilišta Algebra danas je u Novinarskom domu održana promocija knjige autora Darije Korkut i Roberta Kopala „Kreativnost 4.0, evolucija i revolucija“, koju su promovirali prof.dr.sc. Jasmina Havranek, ravnateljica Agencije za znanost i visoko obrazovanje, Jadranka Žarković-Pečenković, prof., ravnateljica Agencije za odgoj i obrazovanje, Suzana Hitrec, prof., predsjednica Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja te Nikica Mihaljević, prof., predsjednik Hrvatske udruge ravnatelja osnovnih škola. Svi su promotori naglasili važnost kreativnosti i inovativnosti u suvremenom dobu – dobu četvrte industrijske revolucije – te su izrazili potrebu uvođenja kreativnosti i inovativnosti kako u nastavni sadržaj, tako i u metodologiju izvođenja nastave.  svatko od nas ima sjajne predispozicije za kreativnost, ali da je najveći problem taj da obrazovni sustavi ne omogućuju učenicima da razvijaju svoje prirodne kreativne moći. Umjesto toga, cijeni se i potiče uniformnost i standardizacija. Posljedica toga jesu sustavi u kojima je poželjan konformizam, a ne kreativnost.

Danas, u doba kada suvremeno demokratsko društvo pretpostavlja aktivne građane koji promišljaju, preispituju, vrednuju i donose odluke, samo građani s razvijenim vještinama kreativnosti i kritičkog mišljenja mogu odgovarati zahtjevima suvremenoga demokratskog svijeta, složili su se redom svi govornici.

Uz mnoštvo podataka koji podupiru važnost kreativnosti u suvremenom dobu, autor knjige doc.dr.sc. Robert Kopal je iznio i vrlo zanimljivu tezu o kreativnosti i inovativnosti, ali i vještinama rješavanja problema, kao o takozvanim „hard“ vještinama. Naime, kreativnost i inovativnost najčešće se stavljaju u kategoriju „mekih“ vještina, koje se odnose na interpersonalne vještine poput komunikacijskih ili socijalnih vještina, a zajednička im je karakteristika činjenica da su nemjerljive i da se ne „uče“ na tradicionalan način kroz neki oblik ili razinu formalnog obrazovanja. U tom kontekstu, Kopal je objasnio kako kreativnost i inovativnost svakako treba prebaciti u „sektor“ tvrdih vještina. No, to isto treba učiniti i sa vještinama rješavanja problema, donošenja odluka, analitičkog promišljanja, kritičkog mišljenja i dr.

Naime, sve te vještine jesu mjerljive, mogu se naučiti, mogu se “dokazati” određenim svjedodžbama/diplomama te sadrže skup specifičnih znanja i sposobnosti za obavljanje određenog posla/zanimanja.

Odlika suvremenog svijeta jest i izniman tehnološki napredak, vrijeme brzih i stalnih promjena, izloženost pojedinca velikoj količini informacija i značajno povećanoj razini dostupnosti informacija koje nameću potrebu za aktivnim, promišljenim i preispitujućim, kritičkim pristupom u vrednovanju i procesuiranju tih informacija te kreativnosti u smislu odmaka od poznatog i otkrivanja nepoznatih nepoznanica. Kopal u tom je kontekstu objasnio i problem digitalne demencije (fraza koju je prvi upotrijebio Manfred Spitzer) kao rastuće prijetnje svim korisnicima digitalne tehnologije, ali ponajprije djeci i mladima koji još uvijek nisu sposobni sami razumjeti posljedice „zagađenja tehnologijom“.

Ključna je premisa da nas elektronički mediji – pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – lišavaju uobičajenih mentalnih napora te stoga postajemo sve ovisniji o tehnologiji, a naše psihičke sposobnosti slabe. Svakako, ono što autori zagovaraju jest rješavanje problema digitalne ovisnosti digitalnom detoksikacijom.

Jesu li naša djeca uopće naoružana digitalnim vještinama koje mogu minimalizirati štetne posljedice i maksimalizirati mogućnosti koje tehnologija pruža?  U svijetu se sve češće spominje digitalna inteligencija (DQ) kao skup globalnih standarda  za digitalnu pismenost, digitalne vještine i digitalnu spremnost naspram kreativne inteligencije – novog oblika kulturne pismenosti i snažnog alata za rješavanje problema i poticanja inovacija.

Uzimajući u obzir vrijeme u kojem živimo, tehnologiju kojom se služimo i količinu podataka i informacija koje dnevno obrađujemo, kreativnost se sve češće zaziva kao vještina koju moramo prestati zanemarivati i koje se ne smijemo odreći.

Kako, međutim, razvijati kreativnost u okolnostima kognitivnih prepreka te emocionalnih, intelektualnih ili perceptivnih blokada kreativnosti?

Nekoliko je načina, a najvažnije je svakako obrazovanje. Lajtmotiv je svakako poticanje na kreativnost u svim situacijama – općenitim ili životnim, specifičnim ili profesionalnim. Jer kreativnost, inovativnost, problem-solving, emocionalna inteligencija – to su vještine koje će u budućnosti značiti konkurentsku prednost ljudi naspram umjetne inteligencije.